Želim podijeliti kako su mi dobre vijesti iz Indžila postale značajne. Mislim da će vam ovo omogućiti bolje razumijevanje članaka na ovoj web stranici.

(Osnovne informacije… Živim u Kanadi. Oženjen sam i imamo sina. Studirao sam na Univerzitetu u Torontu, Univerzitetu New Brunswick i Univerzitetu Acadia. Imam fakultetske diplome iz inženjerstva i moje profesionalno inženjersko iskustvo je uglavnom bilo u kompjuterskom softveru i matematičko modeliranje)

Nemir u privilegovanoj mladosti

Odrastao sam u profesionalnoj porodici više srednje klase. Poreklom iz Švedske, emigrirali smo u Kanadu kada sam bio mlad, a onda sam odrastao dok sam živeo u inostranstvu u nekoliko zemalja – Alžir, Nemačka i Kamerun, i na kraju se vratio u Kanadu na fakultet. Kao i svi drugi, želeo sam (i još uvek želim) da doživim pun život – život sa zadovoljstvom, osećajem mira, smisla i svrhe – zajedno sa povezanošću sa drugim ljudima, posebno sa svojom porodicom i prijateljima.

Živeći u ovim raznolikim društvima – različitih religija, kao i onih vrlo sekularnih – i budući da sam bio strastveni čitalac, bio sam izložen različitim pogledima o tome šta je na kraju „istina“ i šta je potrebno da se dobije pun život. Ono što sam primijetio je da iako sam ja (i većina na Zapadu) imao neviđeno bogatstvo, tehnologiju i slobodu izbora za postizanje ovih ciljeva, paradoks je bio da su se činili tako neuhvatljivim. Primijetio sam da su porodični odnosi bili višekratni i privremeni nego kod ranijih generacija. Čuo sam da ćemo stići ako možemo dobiti samo ‘malo više’. Ali koliko više? I šta više? Novac? Naučno znanje? Tehnologija? Zadovoljstvo? Status?

Kao mlada osoba, ova pitanja su izazvala neodređeni nemir. Pošto je moj otac bio inžinjer konsultant u Alžiru, družio sam se sa drugim bogatim, privilegovanim i zapadno obrazovanim mladim ljudima. Ali život je tamo izgledao prilično jednostavan s nekoliko mjesta koja bi nas zabavila. Tako da smo moji prijatelji i ja čeznuli za danima kada bismo se mogli vratiti u svoje domovine i uživati ​​u TV-u, dobroj hrani, prilikama, sa slobodama i lakoćom zapadnjačkog života – i tada bismo bili ‘zadovoljni’. Ipak, kada bih posjetio Kanadu ili Evropu, nakon kratkog vremena nemir bi se vratio. I još gore, primetio sam to i kod ljudi koji su tamo stalno živeli. Šta god da su imali (a imali su mnogo po svakom standardu) uvijek je bilo potrebe za više.

Mislio sam da ću ga pronaći kad budem imao popularnu djevojku. I neko vrijeme se činilo da ovo ispunjava nešto u meni, ali nakon nekoliko mjeseci nemir bi se vratio. Mislio sam da ću kad izađem iz škole ‘dobiti’… onda kad budem mogao dobiti vozačku dozvolu i voziti auto – tada će moja potraga biti gotova. Sada kada sam stariji čujem ljude kako govore o penziji kao o ulaznici za zadovoljstvo. Je li to to? Provodimo li cijeli život jureći jednu stvar za drugom, misleći da će nam je sljedeća stvar iza ugla dati, a onda … naši životi su gotovi! Izgleda tako uzaludno!

Za to vrijeme sam povjerovao u Allaha (Boga) uprkos tome što je Zapad bio uglavnom sekularan, pa čak i ateistički. Činilo se previše nevjerovatnim da je cijeli ovaj svijet i sve što je u njemu nastao slučajno. Ali uprkos ovom religioznom uverenju, nastavio sam da doživljavam unutrašnji nemir dok sam pokušavao da zadovoljim svoj nemir koji sam gore opisao radeći, govoreći ili razmišljajući stvari koje su me na kraju ispunile stidom. Kao da sam imao tajni život za koji drugi nisu znali. Ali ovaj život je bio pun zavisti (želeo sam ono što drugi imaju), nepoštenja (povremeno bih zasjenio istinu), svađa (lako bih ulazio u svađe sa onima u svojoj porodici), seksualnog nemorala (često ono što sam gledao na TV – i to prije nego što je postojao internet – ili čitanje ili razmišljanje u mom umu) i sebičnost. Znao sam da iako mnogi drugi nisu vidjeli ovaj dio mog života, Allah jeste. Bilo mi je neprijatno. Zapravo, na mnogo načina bi mi bilo zgodnije da ne vjerujem u Njegovo postojanje jer sam tada mogao zanemariti taj osjećaj krivice pred Njim. Po riječima Dawooda u Zaburu, postavljao sam pitanje „Kako mladić može održati svoj put čistim?“ (Psalam 119:9) Što sam više pokušavao s vjerskim obredima kao što su molitve, samoodricanje ili odlazak na vjerske sastanke, to je nije zaista otklonio ovu borbu.

Sulejmanova mudrost

Za to vrijeme, zbog ovog nemira koji sam vidio u sebi i oko sebe, Sulejmanovi spisi su duboko utjecali na mene. Sulejman, sin Davudov, bio je kralj starog Izraela poznat po svojoj mudrosti i napisao je nekoliko knjiga koje dio su Zabura gdje je opisao isti taj nemir koji sam i ja doživljavao. napisao je:

Rekoh sebi: ‘Daj sada da te užitkom iskušam; pa uživaj!’… Ja sam duhom svojim tražio kako da tijelo svoje vinom potaknem, dok me je srce moje mudro vodilo, i kako da ludost prigrlim, sve dok ne vidim kakvo je dobro u onome što sinovi ljudski u malo godina života svoga pod nebom čine. Velikih se poslova latih: za se kuće sagradih, za se vinograde zasadih. … Za se bašče i perivoje uredih i u njima sve vrste voćki posadih; za se jezerca načinih da iz njih šumu stabala u rastu natapam. Robove i robinje kupih, i imadoh robove u kući mojoj rođene. Imadoh i stada i krda veća nego svi koji prije mene u Jerusalemu bijahu… Nakupih sebi i srebra i zlata i blaga kraljeva i pokrajina. Nađoh sebi pjevače i pjevačice i užitak ljudski – mnoge suložnice. Onda ja velik postadoh i porastoh više od svih koji prije mene u Jerusalemu bijahu… I mudrost moja uza me je stajala…. Što god su oči moje željele ja im nisam branio, ja srcu svome nikakav užitak uskratio nisam, jer srce moje bijaše sretno zbog svega truda moga i to mi bijaše nagrada za sav trud moj. ” (Propovjednik 2:1-10)

Bogatstvo, slava, znanje, projekti, žene, zadovoljstvo, kraljevstvo, status… Sulejman je imao sve – i više nego bilo ko drugi u njegovo ili naše vrijeme. Mislili biste da bi on, od svih ljudi, bio zadovoljan. Ali je zaključio:

“…Onda pogledah sva djela svoja što ih ruke moje učiniše i trud koji uložih – i gle, sve bijaše ispraznost i trka s vjetrom, i nikakve koristi pod suncem ne bješe.… Zato mi srce u očaj pade zbog sveg ploda truda moga što sam ga pod suncem uložio… I to je ispraznost i veliko zlo. Jer šta čovjek dobiva za sav trud svoj i napor koji pod suncem ulaže?… I to je isprazno. (Propovjednik 2:11-23)

Smrt, religija i nepravda – konstante života ‘pod suncem’

Uz sve ove probleme mučio me je još jedan aspekt života. To je uznemirilo i Sulejmana.

Jer sudbina sinova ljudskih i sudbina zvijeri jednaka je. Kako umiru jedni, tako umiru i drugi; zbilja, svi oni jednako dišu, i čovjek nema prednosti nad zvijerima, jer sve je isprazno. Svi na isto mjesto idu. Svi su od praha postali i svi će se u prah vratiti. Ko zna da li dah ljudski uzlazi, a dah zvijeri ka zemlji silazi?” (Propovjednik 3:19-21)

Svima je isto. Ista je sudbina pravednom i opakom; dobrom, čistom i nečistom; čovjeku koji žrtvu prinosi i onome koji je ne prinosi. Kako je dobru čovjeku, tako je i grešniku; kako je onome koji prisegu daje, tako je i onome koji se boji prisegu dati. Evo zla u svemu što se pod suncem čini: ista sudbina svim ljudima. … a poslije se oni mrtvima pridružuju. Jer ko je god među živima – nade ima; zbilja, živ pas bolji je od mrtva lava. Jer živi znaju da će umrijeti, a mrtvi ništa ne znaju niti više nagrade imaju, jer o njima više ni spomena nema. (Propovjednik 9:2-5)

Odrastao sam u religioznoj porodici i živio sam u Alžiru, koji je i sam religiozna zemlja. Može li religija biti odgovor? Ali otkrio sam da je religija često površna – bavi se samo vanjskim ceremonijama – ali ne dotiče naše srce. Koliko vjerskih obreda poput molitve i odlaska u crkvu (ili džamiju) treba obaviti da bi stekao dovoljno ‘zasluga’ kod Boga? Pokušaj da se živi religiozno moralnim životom bio je veoma zamoran, ko je imao snage da neprestano izbegava greh? Koliko sam trebao izbjegavati? Šta je Bog zaista očekivao od mene? Vjerske obaveze mogu biti opterećujuće.

I zaista, ako je Bog glavni, zašto radi tako loš posao? pitao sam se. Nije potrebno mnogo gledati oko sebe da biste vidjeli nepravdu, korupciju i ugnjetavanje koji se dešavaju u svijetu. I ovo nije samo skorašnji preokret budući da ga je i Sulejman primijetio prije 3000 godina. On je rekao:

 I još pod suncem vidjeh da na mjestu pravednosti opačina stoji, i na mjestu pravde opačina stoji… Onda ja opet pogledah sve nasilje koje se pod suncem čini, i gle – suze potlačenih, a nikoga nemaju da ih utješi; sila je na strani tlačitelja njihovih, a oni nikoga nemaju da ih utješi. I ja sretnijim vidjeh mrtve, koji su već pomrli, nego žive, koji su još živi. Ali sretniji od obojih onaj je koji nikad ni postojao nije, koji nikada nije vidiozlo što se pod suncem čini. (Propovjednik 3:16; 4:1-3)

Za Sulejmana, kao što je i nama jasno; život ‘pod suncem’ obilježen je ugnjetavanjem, nepravdom i zlom. Zašto je to tako? Postoji li neko rješenje? A onda se život jednostavno završava smrću. Smrt je potpuno konačna i apsolutno vlada našim životima. Kao što je Sulejman napisao, to je sudbina svih ljudi, dobrih ili loših, religioznih ili ne. Usko povezano sa smrću bilo je pitanje vječnosti. Da li bih otišao u raj ili (što je još alarmantnije) da bih otišao na mjesto vječnog suda – pakao?

Traganje u bezvremenskoj književnosti

Ova pitanja postizanja trajnog zadovoljstva u životu, teret vjerskih obreda, ugnjetavanje i nepravda koji su mučili čitavu ljudsku historiju, kao i konačnost smrti i strah od onoga što će se dogoditi nakon toga, ključala su u meni. U mojoj posljednjoj srednjoškolskoj godini dobili smo zadatak da jednostavno prikupimo stotinu djela literature (pjesme, pjesme, kratke priče itd.) koja nam se sviđaju. To je bila jedna od najzaslužnijih vježbi koje sam radio u školi. Većina moje kolekcije bavila se jednim od ovih problema. To mi je omogućilo da ‘upoznam’ i saslušam mnoge druge koji su se također borili sa istim problemima. I upoznao sam ih – iz svih epoha, obrazovnih pozadina, životnih filozofija i žanrova.

Također sam uključio neke od Isaovih (Isusa) izreka u Indžil. Dakle, zajedno sa sekularnom književnošću bila su Isa učenja poput:

“… ja sam došao da bi oni imali život i da bi imali izobilje. ” (John 10: 10)

Sinulo mi je da možda, samo možda, evo odgovora na ova pitanja koja smo Sulejman, ovi autori i ja postavljali. Uostalom, indžil (što je do tada bila manje-više besmislena religiozna riječ) doslovno je značila ‘dobra vijest’. Da li je Indžil zaista bio dobar? Da li je bilo pouzdano ili je bilo oštećeno? Ova pitanja su rasla u meni.

Nezaboravan susret

Kasnije te godine nekoliko prijatelja i ja smo bili na skijanju u Švicarskoj. Nakon odličnog dana skijanja i mladenačke energije, uveče bismo izlazili u klubove. U ovim barovima smo plesali, upoznavali djevojke i zabavljali se do kasno u noć.

Skijališta u Švajcarskoj su visoko u planinama. Živo se sećam da sam kasno uveče izašao iz jedne od plesnih sala da odem u svoju sobu. Ali zastao sam i zagledao se u zvijezde. Budući da je bio tako veoma mračan (bio sam gore na planini gdje je bilo malo ‘svjetlosnog zagađenja’ koje je napravio čovjek), mogao sam vidjeti veličinu i veličanstvenost svih zvijezda. Zapravo mi je zastao dah i sve što sam mogao da uradim je da stojim tamo i gledam ih sa strahopoštovanjem. Pade mi na pamet stih iz Zabura koji kaže: “Nebesa kazuju slavu Božiju…” (Psalam 19:1).

Gledajući u veličanstvenost zvjezdanog svemira u veoma mračnoj noći, bilo je kao da sam na vrlo mali način mogao vidjeti veličanstvo Allaha. I u tišini tog trenutka znao sam da imam izbor. Mogao sam se pokoriti Njemu ili sam mogao nastaviti putem kojim sam išao, imajući neki oblik pobožnosti, ali poričući njegovu moć na cijeli život. Tako sam pao na koljena i sagnuo glavu do zemlje u tišini te crne noći i molio se u smislu: „Ti si Gospod. Predajem ti se. Toliko toga ne razumijem. Molim te vodi me svojim Pravim putem”. Ostao sam pognute glave do zemlje priznajući da sam imao grijeha u svom životu i tražeći vodstvo. Nijedan drugi čovjek nije bio sa mnom u ovim minutama. Bili smo samo ja i Allah sa pozadinom ispunjenom zvijezdama oko 2 sata ujutro ispred skijališta u Švicarskoj. Bio je to susret koji nikada neću zaboraviti, a čak i u pokušaju da ga ispričam riječi su nestalne.

To je bio važan korak na mom putu. Podložio sam se Njegovom izboru kada sam bio u tom trenutku kada sam želio neke odgovore. I odgovori su mi počeli stizati dok sam istraživao i podnosio ono što sam naučio. Mnogo toga što se nalazi na ovoj web stranici je ono što sam naučio od te noći. Postoji vrlo stvaran osjećaj da kada se krene na ovakvo putovanje nikada ne stigne u potpunosti, ali sam naučio i iskusio da Indžil daje odgovore na ova pitanja koja sam postavljao u svom životu. Njegova glavna namjera je zapravo da im se pozabavi – pun život, smrt, vječnost, sloboda i praktične brige kao što su ljubav u našim porodičnim odnosima, sram, krivica, strah i oprost. Indžilova tvrdnja je da je to temelj na kojem možemo graditi svoje živote. Moguće je da se nekome neće svidjeti odgovori koje daje Indžil, ili ih u potpunosti razumjeti, ali pošto je ova poruka došla od Allaha u liku Isa al Mesiha, bilo bi glupo ostati neinformiran o tome.

Ako uzmete vremena da razmislite o Inđilu, možda ćete naći isto.