Šta nam je svima potrebno od Allaha? Postoji nekoliko odgovora na to pitanje, ali Adamov znak podsjeća nas da je naša prva i najveća potreba pravednost. Tamo smo našli Riječi upućene direktno nama (Adamova djeca).
O sinovi Ademovi, dali smo vam odjeću koja će pokrivati stidna mjesta vaša, ai raskošna odijela, ali, odjeća čestitosti, to je ono najbolje. – To su neki Allahovi dokazi da bi se oni opametili. (Sura 7:26)
Dakle, šta je ‘pravednost’? Taurat (u Ponovljeni zakon 32:4) nam to govori o Allahu
(3) Jer ime Jahvino ja obznanjujem;
a vi priznajte veličinu Bogu našemu!
(4) On je Stijena. Djelo je njegovo savršeno,
jer su pravi svi puti njegovi;
Bog vjernosti i bez nepravde,
pravedan je i čestit on. (Ponovljeni Zakon 32:3-4)
Ovo je slika Allahove pravednosti data u Tauratu. Pravednost znači da je neko savršen; to sve (ne samo neki or većina ali sve) nečiji načini su pravedni, on to čini Ne. (čak ni malo) pogrešno; taj je uspravan. Ovo je ispravnost i ovako Taurat opisuje Allaha. Ali zašto nam je potrebna pravednost? Skočimo naprijed do prolaza u Zaburu da damo odgovor. U Psalmu 15 (koji je napisao Dawood) čitamo:
(1) O Jahve, ko smije u čadoru tvome prebivati?
Ko smije na tvome brdu svetome obitavati?
(2) Onaj ko čestito hodi i pravedno postupa
i istinu srcem govori.
(3) On jezikom ne kleveće,
niti nanosi zlo prijatelju svome,
niti kudi bližnjega svoga;
(4) u njegovim je očima prezren pokvarenjak,
ali on cijeni one koji se Jahve boje;
on se zaklinje na svoju vlastitu štetu;
(5) on ne daje svoj novac na kamatu,
niti uzima mito protiv nedužnoga… (Psalmi 15:1-5)
Kada se pita ko može živjeti na Allahovoj ‘svetoj gori’, to je još jedan način da se pita ko bi mogao biti sa Allahom u džennetu. A iz odgovora vidimo da je onaj koji je besprijekoran i ‘pravedan‘ (v2) – ta osoba može ući u Džennet da bude sa Allahom. Zbog toga nam je potrebna pravednost. Pravednost je potrebna da bi bila sa Allahom jer je On savršen.
Sada razmotrite drugi znak Ibrahima (savs). Kliknite OVDJE da otvorim odlomak iz Knjiga. Vidimo u čitanju iz Taurata i Kur’ana da je Ibraham, sallallahu alejhi ve sellem, slijedio ‘svoj put’ (Sura 37:83) i na taj način zadobio ‘pravednost’ (Postanak 15:6) – upravo ono što je Znak Adam nam je rekao da nam treba. Dakle, važno pitanje za nas je: Kako je to dobio?
Često mislim da pravednost postižem na jedan od dva načina. Na prvi način (u mom razmišljanju) dobijam pravednost tako što vjerujem ili priznajem postojanje od Allaha. Ja ‘vjerujem’ u Allaha. I u prilog ovom mišljenju, zar Ibrahim (savs) nije ‘vjerovao GOSPODU’ u Postanku 15:6? Ali sa više razmišljanja shvatio sam da to ne znači on samo vjerovali u postojanje jednog Boga. Nijedan Allah mu nije dao čvrsto obećanje – da će dobiti sina. I bilo je da obećanje da je Ibrahim sallallahu alejhi ve sellem morao izabrati hoće li vjerovati ili ne. Razmislite o tome dalje, šejtan (također poznat kao šejtan ili Iblis) vjeruje u postojanje Allaha – a on sigurno nema pravednost. Dakle, jednostavno vjerovanje u postojanje Allaha nije ono o čemu govori ‘Put’. To nije dovoljno.
Drugi način na koji često mislim da mogu postići pravednost je da je zaslužim ili da je zaradim od Allaha dobrim i vjerskim stvarima koje činim. Činiti više dobrih nego loših stvari, molitvu, postove ili obavljanje određene vrste ili količine vjerskog rada omogućava mi da zaslužim, zaradim ili zaslužim pravednost. Ali primijetite da to uopće nije ono što Taurat kaže.
I Abram je vjerovao Jahvi, i on mu to uračuna u pravednost. (Postanak 15:6)
Ibrahim nije ‘zaradio’ pravednost; to mu je pripisano. U čemu je razlika? Pa, ako je nešto ‘zarađeno’ radili ste za to – zaslužili ste. To je kao da primate platu za posao koji radite. Ali kada vam se nešto pripiše, to vam je i dato. Nije zasluženo niti zasluženo.
Ibrahim sallallahu alejhi ve sellem je bio čovjek koji je duboko vjerovao u postojanje jednog Allaha. I bio je čovjek molitve, odanosti i pomaganja ljudima (kao što je pomagao i molio se za svog nećaka Lut/Lot). Nije da mi treba da odbacimo ove stvari. Ali ‘Put’ koji je ovdje opisan za Ibrahima je toliko jednostavan da ga gotovo možemo promašiti. Taurat nam govori da je Ibrahimu (a.s.) dat pravednost jer je vjerovao u obećanje koje mu je dao Allah. Ovo preokreće uobičajena shvaćanja koja imamo o stjecanju pravednosti bilo misleći da je vjerovanje u Allahovo postojanje dovoljno, ili činjenjem dovoljno dobrih i vjerskih aktivnosti (namaza, postova itd.) da mogu zaraditi ili zaslužiti pravednost. Ovo nije put kojim je Ibrahim krenuo. On je jednostavno odlučio da povjeruje obećanju.
Možda je bilo jednostavno odlučiti vjerovati u ovo obećanje sina, ali definitivno nije bilo lako. Ibrahim (a.s.) je lako mogao zanemariti obećanje obrazlažući da je Allah zaista imao želju i moć da mu podari sina onda je to trebao učiniti do sada. Zato što su u ovom trenutku njegovog života, Ibrahim i Sarai (njegova žena) bili stari – daleko od starosti da dobiju djecu. U prvi Ibrahimov znak da je već imao 75 godina kada je napustio svoju domovinu i otišao u Kanaan. U to vrijeme Allah mu je obećao da će dobiti ‘veliku naciju’. I od tada je prošlo mnogo godina, tako da su Ibrahim i njegova žena Sarai sada zaista stari i već su dugo čekali. A oni još nemaju ni jedno dijete – a svakako ne ‘naciju’. “Zašto nam Allah već nije dao sina ako je to mogao učiniti”?, zapitao bi se. Drugim riječima, vjerovao je u obećanje o dolasku sina iako je vjerovatno imao neodgovorena pitanja o obećanju. Vjerovao je u obećanje jer je vjerovao Allahu koji je obećao – iako nije razumio sve o obećanju. A vjerovati u to obećanje (sin koji prelazi dob rađanja) zahtijevalo bi vjerovanje da će Allah učiniti čudo za njega i njegovu ženu.
Vjerovanje u obećanje zahtijevalo bi i aktivno čekanje. Ceo njegov život je, u izvesnom smislu, prekinut dok je živeo u šatorima u obećanoj zemlji Kanaanu čekajući (još mnogo godina) dolazak obećanog sina. Bilo bi mnogo lakše zanemariti obećanje i vratiti se kući civilizaciji u Mesopotamiju (današnji Irak) koju je ostavio mnogo godina ranije, gdje su još uvijek živjeli njegov brat i porodica. Tako je Ibrahim morao živjeti s poteškoćama da nastavi vjerovati obećanju – svaki dan – dugi niz godina dok je čekao da obećanje bude dato. Njegovo povjerenje u obećanje bilo je toliko veliko da je imalo prioritet nad normalnim životnim ciljevima – udobnost i blagostanje. U pravom smislu, živjeti u iščekivanju obećanja značilo je umiranje za normalne životne ciljeve. Vjerovanje u obećanje pokazalo je i njegovo povjerenje i ljubav prema Allahu.
Tako je ‘vjerovanje’ u obećanje išlo daleko dalje od pukog mentalnog slaganja s njim. Ibrahim je na ovom obećanju morao staviti svoj život, ugled, sigurnost, djelovanje u sadašnjosti i nadu u budućnost. Jer je vjerovao da aktivno i poslušno čeka.
Ovaj znak je kako je Ibrahim sallallahu alejhi ve sellem povjerovao u Allahovo obećanje o sinu, i pritom mu je dato, ili pripisuje se, pravednost. U pravom smislu Ibrahim se podvrgao ovom obećanju. Mogao je odlučiti da ne vjeruje i da se vrati u zemlju iz koje je došao (današnji Irak). I mogao je zanemariti obećanje dok je još uvijek vjerovao u postojanje Allaha i nastavio sa svojim molitvama, postom i pomaganjem drugim ljudima. Ali tada bi samo zadržao svoju religiju, ali mu se ne bi pripisivala ‘pravednost’. I kao što Kur’an poručuje svima nama djeci Adamovoj – “odjeća pravednosti – to je najbolje”. Ovo je bio Ibrahimov put.
Mnogo smo naučili. Pravednost, ono što nam je potrebno za Džennet nije zasluženo već nam se pripisuje. I to nam se pripisuje vjerovanjem u Allahovo obećanje. Ali ko onda plaća za pravednost? Nastavljamo sa Znak 3.