U suri Al-Mutaffifin (Sura 83 – Prevara) očekuje se izvor osvježavajućeg pića u Džennetu za one koji su najbliži Allahu.
nad njom bdiju oni Allahu bliski. Dobri će, zaista, u nasladama boraviti:
sa divana gledati (Sura Al-Mutaffifin 83:21-23)
daće im se pa će piće zapečaćeno piti:…
sa (vode) izvora iz kojeg će Allahu bliski piti. (Sura Al-Mutaffifin 83:25,28)
Sura Al-Insan (Sura 76 – Čovjek) na sličan način opisuje fontane egzotičnog pića za one koji ulaze u Džennet.
Čestiti će iz pehara piti kamforom začinjeno piće,
sa izvora iz kojeg će samo Allahovi štićenici piti, i koji će kuda hoće bez muke razvoditi. (Sura Al-Insan 76:5-6)
U njemu će iz čaše piće inbirom začinjeno piti,
sa izvora u Džennetu, koji će se Selsebil zvati. (Sura Al-Insan 76:17-18)
Ali šta je sa žeđom koju imamo sada u ovom Životu? Šta je sa nama koji nismo ‘najbliži Allahu’ zbog grešne i sramne prošlosti? Poslanik Isa al Mesih, sallallahu alejhi ve sellem, je učio o tome u svom susretu sa odbačenom ženom.
Ranije saznali smo kako je poslanik Isa al Mesih (a.s.) učio kako treba da se ponašamo prema našim neprijateljima. U našem današnjem svijetu u kojem imamo sukob između sunita i šiita, pristalica i protivnika Assada u Siriji, Palestinaca i Izraelaca… u Iraku – bez obzira u kojoj se zemlji nalazite, najvjerovatnije postoji sukob između različitih grupa koje ljudi mrze i poubijati jedni druge. Ovo je naš svijet pretvorilo u paklenu bijedu. Isa al Mesih (a.s.) je predavao u ova parabola da je ulazak u raj zavisio od toga kako smo se ophodili prema našim neprijateljima!
Ali jedno je lako naučiti, a djelovati sasvim drugačije. Čak su i mnogi imami i drugi vjeroučitelji jedno učili, a živjeli sasvim drugo. Šta je sa prorokom Isa al Mesihom (a.s.)? Jednom prilikom je imao susret sa Samarićaninom. (Zapamtite da je u njegovo vreme postojalo neprijateljstvo između Jevreja i Samarićana koje je slično onom između Palestinaca i Izraelaca danas). Indžil bilježi susret.
Isus razgovara sa Samaritankom
Zato kad Isus saznade da su farizeji čuli gdje on pridobija i umače više učenika nego Ivan— 2 iako sam Isus nije umakao, nego učenici njegovi. 3 napusti Judeju i opet ode u Galileju.
4 Ali morao je proći kroz Samariju. 5 Tako dođe u samarijski grad zvani Sikar, blizu dijela zemlje koji Jakov dade sinu svome Jozefu. 6 i tu bijaše Jakovljev zdenac. Tako je Isus, umoran od puta, sjedio kraj zdenca. To bijaše oko šest sati.
7 Dođe neka Samarijanka da zahvati vode. Isus joj reče: “Daj mi da se napijem.” 8 Jer učenici njegovi bijahu otišli u grad da kupe hrane.
9 Samarijanka mu reče: “Kako to da ti, Jevrej, išteš od mene da se napiješ kad sam ja Samarijanka?” [Ona je to rekla] jer Jevreji nemaju posla sa Samarijancima.
10 Isus odgovori i reče joj: “Kad bi ti znala za dar Božiji, i ko je onaj koji ti kaže: ‘Daj mi da pijem’, ti bi od njega iskala, i on bi ti vode životne dao.”
11 Ona mu reče: “Gospodine, ti nemaš čime zahvatiti, a zdenac je dubok; odakle ti onda voda životna? 12 Ti nisi veći od našeg oca Jakova, zar ne, koji nam je dao ovaj zdenac, i iz kojeg je on sam pio i sinovi njegovi i stoka njegova?”
13 Isus odgovori i reče joj: “Svako ko bude pio tu vodu opet će ožednjeti, 14 a ko bude pio vodu koju ću mu ja dati nikad neće ožednjeti, nego će voda koju ću mu ja dati postati u njemu vrelom vode što šiklja u život vječni.”
15 Žena mu reče: “Gospodine, daj mi te vode, da ne budem žedna i da ne dolazim čak dovde da zahvatim vode.”
16 On joj reče: “Idi, zovni svoga muža pa se vrati ovamo.”
17 Žena mu odgovori i reče: “Ja nemam muža.”
Isus joj reče: “Tačno si rekla: ‘Ja nemam muža’, 18 jer si imala pet muževa, i onaj koga sad imaš nije ti muž; to si pravo rekla.”
19 Žena mu reče: “Gospodine, vidim da si prorok. 20 Naši su se očevi klanjali na ovoj gori, a vi [Jevreji] kažete da je u Jerusalemu mjesto gdje bi se ljudi trebali klanjati.”
21 Isus joj reče: “Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se vi nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jerusalemu. 22 Vi se klanjate onom što ne znate; mi se klanjamo onom što znamo, jer spasenje dolazi od Jevreja. 23 Ali dolazi čas, i već je tu, kad će se istinski obožavatelji klanjati Ocu u duhu i istini, jer takve ljude Otac traži da budu njegovi obožavatelji. 24 Bog je duh, i oni koji mu se klanjaju moraju se klanjati u duhu i istini.”
25 Žena mu reče: “Ja znam da dolazi Mesija –onaj koji se zove Pomazanik; kad taj dođe, on će nam sve objaviti.”
26 Isus joj reče: “Ja, koji s tobom govorim, jesam on.”
27 Uto dođoše njegovi učenici, i začudiše se što on govori sa ženom, ali niko ne reče: “Šta tražiš?”, ili: “Zašto s njom govoriš?”
28 Tako žena ostavi svoj vrč s vodom te ode u grad i reče ljudima: 29 “Dođite da vidite čovjeka koji mi je rekao sve što sam učinila; nije to valjda Pomazanik?” 30 Oni iziđoše iz grada i počeše mu dolaziti.
31 Dotle su njega učenici nagovarali: “Rabi, jedi.”
32 Ali im on reče: “Ja imam hranu za jelo za koju vi ne znate.”
33 Zato su učenici govorili jedni drugima: “Niko mu nije donio da jede, zar ne?”
34 Isus im reče: “Moja je hrana da vršim volju onoga koji me je poslao i da ispunim njegovo djelo. 35 Zar vi ne kažete: ‘Još četiri mjeseca pa će žetva’? Evo, ja vam velim, podignite svoje oči i pogledajte polja kako su zrela za žetvu. 36 Žetelac već prima plaću i skuplja plod, [ljude] koji će imati vječni život, da se zajedno raduju sijač i žetelac. 37 Jer ovdje je poslovica istinita: ‘Jedan sije, a drugi žanje. 38 Ja vas poslah da žanjete ono za što se niste trudili; drugi su se trudili, a vi ste imali koristi od njihova truda.”
39 Mnogi Samarijanci iz toga grada povjerovaše u Isusa zbog svjedočanstva te žene: “On mi je rekao sve što sam učinila.” 40 Pa kad Samarijanci dođoše k njemu, molili su ga da ostane kod njih; i on ostade tamo dva dana. 41 Još ih je mnogo povjerovalo zbog njegove riječi.
42 i govorili su onoj ženi: “Nije više da vjerujemo zbog onog što si ti rekla, jer mi smo sami čuli
i znamo da je ovaj uistinu Spasitelj svijeta.” (Jovan 4:1-42)
Samaritanka je bila iznenađena što je prorok Isa al Mesih (a.s.) uopće razgovarao s njom – tog dana vladalo je takvo neprijateljstvo između Jevreja i Samarićana. Isa je počela tako što je zamolila da popije vodu koju je crpila iz bunara. On je to uradio iz dva razloga. Prvo je, kako piše, bio žedan i želio je piće. Ali on (kao prorok) je takođe znao da je ona u potpunosti žedna drugačiji način. Bila je žedna radosti i zadovoljstva u svom životu. Mislila je da tu žeđ može utažiti u nezakonitim odnosima sa muškarcima. Dakle, imala je nekoliko muževa i čak dok je razgovarala s prorokom, živjela je sa čovjekom koji joj nije bio muž. Svi su je smatrali nemoralnom. Vjerovatno je zbog toga otišla sama po vodu u podne, jer druge žene u selu nisu htjele da ona bude s njima kad idu do bunara u jutarnjoj svježini. Ova žena je imala mnogo muškaraca, a njen stid ju je udaljio od drugih žena u selu.
Zabur pokazao koliko je greh od duboke žeđi u našim životima – žeđ koja se mora utažiti. Mnogi danas, bez obzira na njihovu vjeru, zbog ove žeđi žive na grešan način.
Ali poslanik Isa al Mesih (savs) nije izbjegao ovu grešnu ženu. Umjesto toga, rekao joj je da joj može dati ‘živu vodu’ koja će joj utažiti žeđ. Ali on nije govorio o fizičkoj vodi (koju ako jednom popijete, kasnije bi ponovo ožednili), već o promeni u njenom srcu, promeni iznutra. Proroci Zabura su imali prorekao da dolazi ovaj Savez novog srca. Isa al Mesih (s.a.v.s.) joj je ponudio ovaj novi savez promijenjenog srca ‘koje će živjeti vječni život’.
Vjerovati – Ispovijedati istinu
Ali ova ponuda ‘žive vode’ ženu je bacila u krizu. Kada joj je Isa rekao da uzme svog muža, on ju je namjerno naveo da prepozna i prizna svoj grijeh – da ga prizna. Ovo je nešto što izbjegavamo po svaku cijenu! Radije sakrivamo svoje grijehe, nadajući se da niko neće vidjeti. Ili racionaliziramo, pravdajući se za svoj grijeh. Adam i Eva su to učinili u vrtu i danas radije skrivamo ili opravdavamo svoj grijeh. Ali ako želimo iskusiti milost Božiju koja vodi u ‘vječni život’, onda moramo biti pošteni i priznati svoj grijeh, jer Indžil obećava da:
Ako grijehe svoje priznamo, on je vjeran i pravedan, pa će nam grijehe oprostiti i od svake nas nepravde
očistiti. (1. Jovanova 1:9)
Iz tog razloga, kada je prorok Isa al Mesih (a.s.) to rekao Samaritanki
Bog je duh, i oni koji mu se klanjaju moraju se klanjati u duhu i istini...
Pod ‘istinom’ je mislio na to da budemo iskreni i autentični o sebi, a ne da pokušavamo sakriti ili opravdati svoju nepravdu. Divna vijest je da Allah ‘traži’ i neće odvratiti vjernike koji dolaze s ovakvim poštenjem.
Ali bilo joj je preteško da prizna svoj grijeh. Uobičajen način da sakrijemo svoju sramotu je da promijenimo temu s našeg grijeha na onu o vjerskom sporu. Danas je svijet pun vjerskih sporova. Tog dana došlo je do vjerskog spora između Samarićana i Židova oko odgovarajućeg mjesta za bogosluženje. Jevreji su izjavili da se bogosluženje treba obavljati u Jerusalimu, a Samarićani su smatrali da to treba da bude na planini koja se zove planina Gerizim. Okrenuvši se ovom vjerskom sporu, nadala se da će skrenuti razgovor sa svog grijeha. Sada je mogla sakriti svoj grijeh iza religije.
Kako lako i prirodno radimo istu stvar – pogotovo ako smo religiozni. Tada možemo prosuđivati koliko drugi nisu u pravu ili koliko smo mi u pravu – istovremeno ignorirajući našu potrebu da priznamo svoj grijeh.
Poslanik Isa al Mesih (a.s.) nije ulazio u ovaj spor sa njom. Insistirao je da nije toliko mjesto obožavanja, ali njena iskrenost prema sebi u obožavanju je bila važna. Mogla je doći pred Allaha bilo gdje (pošto je On Duh), ali je morala doći do istine o sebi prije nego što je mogla primiti ovu ‘živu vodu’.
Dakle, morala je donijeti važnu odluku. Mogla bi nastaviti da se pokušava sakriti iza vjerskog spora ili možda jednostavno otići. Ali konačno je odlučila da prizna svoj grijeh – da se ispovjedi – toliko da se vratila u selo da ispriča drugima kako ju je ovaj prorok poznavao i šta je učinila. Više se nije skrivala. Radeći to, postala je ‘vjernica’. Ona je ranije bila religiozna, kao i mnogi od nas, ali sada je ona – i mnogi u njenom selu – postali ‘vjernici’.
Postati vjernik nije samo mentalno potvrđivanje ispravnog učenja – iako je to važno. Također se radi o vjerovanju da se Njegovom obećanju milosrđa može vjerovati, te stoga više nema potrebe za prikrivanjem grijeha. Ovo je ono što je Poslanik Ibrahim sallallahu alejhi ve sellem je učinio tako davno da postigne ispravnost – povjerovao je obećanju.
Da li opravdavate ili skrivate svoj grijeh? Skrivate li to pobožnim vjerskim običajima ili vjerskim sporovima? Ili priznaješ svoj grijeh? Zašto ne dođete pred Allaha našeg Stvoritelja i iskreno priznate grijeh koji uzrokuje krivicu i sramotu? Tada se možete radovati što On ‘traži’ vaše obožavanje i što će vas ‘očistiti’ od svake nepravednosti. Svakako treba da nastavimo u Indžilu da shvatimo kako će On to učiniti i kako treba da živimo.
Iz razgovora vidimo da ova žena shvata proroka Isau (savs) kao ‘Mesiju’ (= ‘Hrist’ = ‘Masih’) bio važan i da su ga nakon što je prorok Isa (a.s.) ostao i podučavao dva dana shvatili kao ‘Spasitelja svijeta’. Možda nismo u potpunosti shvatite šta sve ovo znači. Ali kao Poslanik Yahya (savs) je pripremio ljude razumjeti, priznati svoj grijeh pripremit će nas da primimo milost od Njega. Ovo je zaista korak na Pravom putu.
‘Bože, smiluj se meni, grešniku!’